GastroPhoto

10.11.2014., ponedjeljak

Ma tko to more platit.....

Pola tri je ujutro, na teveju se vrte izlizale reprize Raymonda, pegla me nesanica i sve se na kraju svodi da ću napokon, nakon sto mjeseci pause, nastaviti pisati svoj blog. Što napisati, odakle početi i kako biti zanimljiv ljudima koji te čitaju? Nemam pojma i nije me briga. Još uvijek razmišljam o tome što bih mogao napisati i koji restoran sam upamtio u zadnjih nekoliko mjeseci, znajući da sam ih prošao gomilu. Toliko da me sad pak muči misao da možda živim iznad svojih mogućnosti. Srećom, profesija fotografa, teška i neisplativa ako nemaš kvalitetu i cijenu kojom bi se prostituirao da zadržiš klijenta, ima i svojih benificija ako snimaš hranu i poznaješ puno ugostitelja. Naravno, koristi i činjenica da te osim “debele” reputacije u fotografskim krugovima, prati i ona druga reputacija, reputacija debelog veseljaka koji puno jede, pije i stalno svoje gastro avanture objavljuje na Instagramu i Facebooku. I to je OK, to se mojim vjernim sljedbenicima sviđa. Svaki njihov dodatni lajk moj ego uzdiže na prijestolje, bilo da objavljujem fotku doručka iz vlastite kuhinje ili izvještavam iz neke gastro oaze u kojoj sam se prežderavao kao kraljević na posteljici od demiglasa. Jedna od tih oaza definitivno je Galešnik, maleni otočić skriven među razvikanim paklenjacima hvarskog arhipelaga. Nekadašnji zatvor uređen od ekipe iz lučke uprave i otočana, mjesto je gdje ce vaš um doživjeti apsolutni zen. Osim što s otoka puca predivan pogled na grad Hvar i što na tih 0.015m2 otoka postoji savršen raspored visećih ležaljki, restorana i domova divljih beštija poput zečeva, paunova i pjetla koji je svojevrsni poglavar sa svojom crvenom perjanicom, lokalna ekipa ne pretjeruje s cijenama koje su ispod ranga kvalitete koju nude. Mali, rekao bih, priprosti restoran, oduševit će vas atmosferom i grill ribom u režiji barbe Prospeta te velikim izborom hvarskih vina. Galešnik je osim mene odabrao i poznati raper Jay Z i njegova supruga Beyonce, no seljani kakvi jesu, nisu isprobavali domaće specijalitete i domaće vino, nego su kulinarsku palicu prepustili privatnom kuharu kojeg vode sa sobom na jahti. Epic fail, ako mene pitate, ali ponavljam, džabe ti pare ako nemaš dušu. Moja sljedeća nesanica odvodi me do sjećanja na trenutak kad sam odlučio sjesti na svoju vespu od 50ccm i voziti ju od Hvara do Zagreba. Za tako nešto moraš uistinu biti pacijent posebne kategorije i neću lagati, nije mi baš bilo svejedno u špici sezone zajahati tu beštiju, riskirati izmrcvarene Čehe i ostalu silu automobiliziranih turista po putu, no kako mi je fotografija primarni izvor zarade, odlučio sam nazvati redakciju i zamoliti tri dana slobodnog kako bih neopterećen klizio lokalnim cestama kroz Lijepu našu. Već negdje po izlasku iz Splita, desetak kilometara od Sinja, u malenom Trilju odlučio sam posjetiti izvore rijeke Grab i rijeke Rude(ja bih ih svrstao u potoke, al’ aj ti to objasni lokalcima). Nemalo me iznenadilo da u većini tih sela kroz koje spomenute rijeke teku, ljudi još uvijek na tradicionalan način proizvode brašno vrhunske kvalitete. Bio je to prizor zbog kojeg sam poželio, u nekom paralelnom životu gdje sam težak milijune, kupiti tu predivnu mlinicu i živjeti tu zauvijek. Priroda je tu toliko očuvana u svom izvornom obliku da ne iznenađuju scene zalutalih turista koji uz obale rijeke obavljaju rano jutarnju higijenu. Uz kratki razgovor, par čašica rakije i pokoju pivu, apetit jednostavno dođe sam od sebe pa je logičan slijed događaja da po preporuci mlinara moraš otići jesti u restoran Premijer. Tko ga nađe od prve, uštedio si je dvadesetak minuta bauljanja po seoskim cestama. : Rijetko kad vjerujem lokalcima po pitanju preporuke restorana jer svi preporuče nekog od svojih frendova, kunući se da je to baš ono što će me dovesti do kozmičkog gastro orgazma i ekstaze, no kad sam zasjeo u Premijer i bacio se na meni, shvatio sam da ću zbog prenatrpanog menija i kaosa koji njime vlada hranu naručivati satima. Nakon pola litre vina i vode(jer tako se tamo mjeri vrijeme), odluka je pala: molim vas, jednu juhu od rajčice, žrtveni kruh i apsolutni hit menija, riječne rakove uz palentu rađenu od onog istog brašna u kojem sam se valjao par sati ranije. Moram priznati da dugo nisam jeo nešto toliko ukusno i kvalitetno pripremljeno. U moru kupovnih namirnica, Premijer je mjesto gdje je lista jela rađena po drevnim receptima koji su se služili u Dioklecijanovoj palači, a namirnice su prikupljene od lokalnih težaka. Toliko je bilo ukusno, da sam se jednom drugom prilikom po povratku s dvodnevnog izleta u Split ponovno uputio u Premijer i naručio pastrvu punjenu kaduljom, orasima i rižom koja me doslovce ušutkala na sat vremena, a oni koji me poznaju znaju da je to gotovo nemoguća misija. Bilo kako bilo, ako vas put nanese, svakako svratite u taj mali raj smješten na Cetini i provjerite sami pretjerujem li u vlastitom sudu.