GastroPhoto

23.03.2014., nedjelja

Bez ljubavi hrana je jedino i samo sredstvo preživanja

Nisam dugo perom klizio papirom ili u mom slučaju, prstima tastaturom svog Mac-a, no kako me muči što ne pišem započeti blog, u meni se nakupio nevjerojatan osjećaj da ne smijem stati na prva dva teksta i ostati na tome. Naime, poznanik kojeg sam tražio savjete (ISKUSNI BLOGER I SVOJEVRSNI SELEBRITI) me pokušao usmjeriti kako trebam, dapače, moram pisati, ali to onda ne bi imalo osobni potpis kojem teže brojni umjetnici, bilo da se bave kulinarstvom ili nekim drugim medijem izražavanja. Krenimo redom: rečeno mi je da pišem negativno, da u sebi imam nakupljenu ljutnju i gnjev što smatram potpunim seratlukom. Čovječe, pa ja pišem ono što proživljavam i doživljavam, ono što skoro četiri milijuna Rvatina prolazi svakodnevno hraneći se u objektima koji nas bar na tren trebaju dekoncentrirati od svakodnevice i ostalih pizdarija kojima smo okruženi! I za to još plaćam masnu paru. Da - psujem, Hrvat sam i napisao sam PIZDARIJA. Možete mi slobodno……. Anyway, nedavno sam ipak odlučio posjetiti RougeMarin restoran, nakon negativnog iskustva nekoliko tjedana ranije i pazi iznenađenja, nemaju specijalitet kuće: hamburger koji odležavaju nekoliko tjedana cijena mu je cca.70-80kn. Valjda su toliko popularni da ne stignu staviti meso da fermentira, odstoji, usmrdi se ili što već. Ako se požališ da ti je hamburger koji platis preko 30kn presuh i zatražiš umake koje ne dobivaš regularnom narudžbom, naplate ti dvije kune po prilogu kao što su ketchup i majoneza. Naravno, oni me zasigurno neće više vidjeti, možda vikendom kad imaju gastro sajam koji za razliku od prenapuhane reputacije spomenutog restorana ima neki potencijal zbog kojeg poželiš subotom dogegati mamuran bogu iza nogu u Heinzelovu ulicu i uživati u gastronomskoj ponudi malih proizvođača. (Fotka je samo ilustrativnoga karaktera, ovo nije burger iz RougMarina) Kako živim ubrzano i izgubljeno posljednjih godinu dana, s previše pivi i prasetine u guzici, normalno je da se hranim po restoranima koje mi preporučaju brojni prijatelji pa tako i u onima koje ti preporučaju fejs frendovi koji ustvari rade PR za uistinu gastronomski loše restorane čija bi profesionalna usluga posramila i Turčina koji na obalama Istambula dila dagnje sumnjivog podrijetla i mirisa. Jedan od takvih restorana je i restoran Starina koji se nalazi također van dosega onih koji nisu blagoslovljeni automobilom, a od ponude nude ustajali biftek (čitaj bifet koji okusom podsjeća na kravu koja se nalazi pred vječnim pašnjacima), mikroporciju matovilca za 30kn i balzamico koji ti deset minuta nakon posluživanja oduzmu jer valjda restoran raspolaže samo jednom bočicom balzamica. Ipak je kriza pa ne čudi što je petkom od 18.00 do 21.00h restoran potpuno prazan. Eh, kamo sreće da je to jedini restač koji sam posjetio u nadi da ću nepcima priuštiti ispriku koju im nakon ova prva dva restorana dugujem. Iako ima još groznih restorana o kojima ću sa zadovoljstvom pisati u budućnosti, vrijeme je da vas obasjam i drugom stranom kulinarske medalje. Prvi od restorana koji me osvojio je Lari i Penati, smješten pri dnu Petrinjske ulice. Njihova marinirana krilca u umaku od naranče su savršen spoj nepretenciozne kuhinje i iskusnog kulinarskog izražavanja, a ni cijena od cca. 40 -60kn po obroku nije nešto što si bilo tko od nas običnih ljudi nemože priuštiti. Jedino im zamjeram što imaju toliko ukusna svinjska rebarca da svaki puta kad ih se zaželim, brojni gladoši su se omastili prije mene pa ostanem uskraćen za toliko željenim orgazmom svojih okusnih pupoljaka. Zicer na koji uvijek možeš računati, iako radi samo do 3 popodne, je buffet Jelsa smješten na obroncima tržnice Dolac. Neugledan i skriven među brojnim souvenir štandovima, u tom lokalu uvijek će vas dočekati raspjevani tandem konobarice i grill majstorice koja svakodnevno odabire najbolje od mesa koje mesari zagrebačke županije mogu ponuditi. Pretvarajući te komade u zalogaj slasnog ćevapa po cijeni od 25kn za veliku porciju ili ražnjića za 35kn, lepinje natopljene home made temeljcem zatim grilane te grilani luk oduševit će i one koji zaziru od takvih neuglednih lokala. Novitet koji svakako preporučam su pileća jetrica za 23kn, a dodatni plus su litra Smrečnjaka i mineralne za 65kn Ukoliko nemate vremena za odvojiti, a prolazite gladni Trgom bana Josipa Jelačića, mjesto koje vas mora privući je fast food Pit Stop smješten na Ilici, u početku prolaza kroz neboder na trgu. U razgovoru s vlasnikom, raspitujući se o svježini peciva koja poslužuju, saznao sam da sami mijese tijesto i proizvode pecivo po talijanskoj recepturi i bez aditiva što ih u startu čini definitivno kvalitetnijima od većine ponude u bližoj okolici. Njihov MALI sendvič (od puretine, vratine, šunke i sira itd.) napunjen prilozima po želji i količini od koje vam srce zatreperi platit ćete u rasponu od 10 do 19kn, a veliki sendvič uredno možete sačuvati za popodnevni obrok i još ćete uživati u svježini domaćeg peciva. U ponudi imaju i ukusne pileće medaljone poslužene sa prženim krumpirićima. Toliko za sada od gnjevnog pera gastrofotomada kojemu je samo cilj uživati u usluzi koju nude hrvatski ugostitelji i oni koji se takvima nazivaju. Oznake: restaurant, hrana, Food, photo, gastro, gastrophoto, food photograph, gastronomija