Nisam dugo perom klizio papirom ili u mom slučaju, prstima tastaturom svog Mac-a, no kako me muči što ne pišem započeti blog, u meni se nakupio nevjerojatan osjećaj da ne smijem stati na prva dva teksta i ostati na tome. Naime, poznanik kojeg sam tražio savjete (ISKUSNI BLOGER I SVOJEVRSNI SELEBRITI) me pokušao usmjeriti kako trebam, dapače, moram pisati, ali to onda ne bi imalo osobni potpis kojem teže brojni umjetnici, bilo da se bave kulinarstvom ili nekim drugim medijem izražavanja. Krenimo redom: rečeno mi je da pišem negativno, da u sebi imam nakupljenu ljutnju i gnjev što smatram potpunim seratlukom. Čovječe, pa ja pišem ono što proživljavam i doživljavam, ono što skoro četiri milijuna Rvatina prolazi svakodnevno hraneći se u objektima koji nas bar na tren trebaju dekoncentrirati od svakodnevice i ostalih pizdarija kojima smo okruženi! I za to još plaćam masnu paru. Da - psujem, Hrvat sam i napisao sam PIZDARIJA. Možete mi slobodno……. Anyway, nedavno sam ipak odlučio posjetiti RougeMarin restoran, nakon negativnog iskustva nekoliko tjedana ranije i pazi iznenađenja, nemaju specijalitet kuće: hamburger koji odležavaju nekoliko tjedana cijena mu je cca.70-80kn. Valjda su toliko popularni da ne stignu staviti meso da fermentira, odstoji, usmrdi se ili što već. Ako se požališ da ti je hamburger koji platis preko 30kn presuh i zatražiš umake koje ne dobivaš regularnom narudžbom, naplate ti dvije kune po prilogu kao što su ketchup i majoneza. Naravno, oni me zasigurno neće više vidjeti, možda vikendom kad imaju gastro sajam koji za razliku od prenapuhane reputacije spomenutog restorana ima neki potencijal zbog kojeg poželiš subotom dogegati mamuran bogu iza nogu u Heinzelovu ulicu i uživati u gastronomskoj ponudi malih proizvođača. (Fotka je samo ilustrativnoga karaktera, ovo nije burger iz RougMarina) Kako živim ubrzano i izgubljeno posljednjih godinu dana, s previše pivi i prasetine u guzici, normalno je da se hranim po restoranima koje mi preporučaju brojni prijatelji pa tako i u onima koje ti preporučaju fejs frendovi koji ustvari rade PR za uistinu gastronomski loše restorane čija bi profesionalna usluga posramila i Turčina koji na obalama Istambula dila dagnje sumnjivog podrijetla i mirisa. Jedan od takvih restorana je i restoran Starina koji se nalazi također van dosega onih koji nisu blagoslovljeni automobilom, a od ponude nude ustajali biftek (čitaj bifet koji okusom podsjeća na kravu koja se nalazi pred vječnim pašnjacima), mikroporciju matovilca za 30kn i balzamico koji ti deset minuta nakon posluživanja oduzmu jer valjda restoran raspolaže samo jednom bočicom balzamica. Ipak je kriza pa ne čudi što je petkom od 18.00 do 21.00h restoran potpuno prazan. Eh, kamo sreće da je to jedini restač koji sam posjetio u nadi da ću nepcima priuštiti ispriku koju im nakon ova prva dva restorana dugujem. Iako ima još groznih restorana o kojima ću sa zadovoljstvom pisati u budućnosti, vrijeme je da vas obasjam i drugom stranom kulinarske medalje. Prvi od restorana koji me osvojio je Lari i Penati, smješten pri dnu Petrinjske ulice. Njihova marinirana krilca u umaku od naranče su savršen spoj nepretenciozne kuhinje i iskusnog kulinarskog izražavanja, a ni cijena od cca. 40 -60kn po obroku nije nešto što si bilo tko od nas običnih ljudi nemože priuštiti. Jedino im zamjeram što imaju toliko ukusna svinjska rebarca da svaki puta kad ih se zaželim, brojni gladoši su se omastili prije mene pa ostanem uskraćen za toliko željenim orgazmom svojih okusnih pupoljaka. Zicer na koji uvijek možeš računati, iako radi samo do 3 popodne, je buffet Jelsa smješten na obroncima tržnice Dolac. Neugledan i skriven među brojnim souvenir štandovima, u tom lokalu uvijek će vas dočekati raspjevani tandem konobarice i grill majstorice koja svakodnevno odabire najbolje od mesa koje mesari zagrebačke županije mogu ponuditi. Pretvarajući te komade u zalogaj slasnog ćevapa po cijeni od 25kn za veliku porciju ili ražnjića za 35kn, lepinje natopljene home made temeljcem zatim grilane te grilani luk oduševit će i one koji zaziru od takvih neuglednih lokala. Novitet koji svakako preporučam su pileća jetrica za 23kn, a dodatni plus su litra Smrečnjaka i mineralne za 65kn Ukoliko nemate vremena za odvojiti, a prolazite gladni Trgom bana Josipa Jelačića, mjesto koje vas mora privući je fast food Pit Stop smješten na Ilici, u početku prolaza kroz neboder na trgu. U razgovoru s vlasnikom, raspitujući se o svježini peciva koja poslužuju, saznao sam da sami mijese tijesto i proizvode pecivo po talijanskoj recepturi i bez aditiva što ih u startu čini definitivno kvalitetnijima od većine ponude u bližoj okolici. Njihov MALI sendvič (od puretine, vratine, šunke i sira itd.) napunjen prilozima po želji i količini od koje vam srce zatreperi platit ćete u rasponu od 10 do 19kn, a veliki sendvič uredno možete sačuvati za popodnevni obrok i još ćete uživati u svježini domaćeg peciva. U ponudi imaju i ukusne pileće medaljone poslužene sa prženim krumpirićima. Toliko za sada od gnjevnog pera gastrofotomada kojemu je samo cilj uživati u usluzi koju nude hrvatski ugostitelji i oni koji se takvima nazivaju. Oznake: restaurant, hrana, Food, photo, gastro, gastrophoto, food photograph, gastronomija |
Bio je to tužan prizor. Jak vjetar i ružno vrijeme potjerali su prodavače s tržnice Dolac koja je bez svojih kumica zjapila prazna, gotovo bez svoje duše. Nisam imao ideju kuda bih dalje pa sam odlučio napokon pogledati kaj nude kućice na trgu. Pun pogodak, pa danas je Martinje..... Osim kaj je Davor Dretar Drele kumovao posvećenju mladog vina i obišao sve izlagače krsteći (čitaj: testirajući) njihovu ponudu, ovogodišnji sadržaj na glavnom zagrebačkom trgu nije ispunio očekivanja brojnih vinoljubaca. Izlagače si mogao nabrojati na prste, a glavna manifestacija se održala u šatoru koji sve više liči na rimske arene u kojima vrijedi uzrečica: "Kruha i igara". Nekoliko dana prije komentirao sam sebi u bradu kako je kranjska kobasa u tom šatoru sve lošija i lošija. Tvrda, bezukusna i ubačena u staro pecivo koje tostiranjem reanimiraju, nafilaju senfom pa do okusa kobaje ustvari ne dolaziš. Nisam bio posebno gladan, no kad te frend koji tamo šljaka ponudi free gablecom, oči budu veće od guzice pa ipak poželiš malo prigristi. „Daj mi običan hot dog.“ „Ne, ne, moraš probati nekaj novo.“ Nagovorio me na češnjofku koja je novina u njihovoj ponudi, no ni ona me nije oduševila. Štoviše, mislio sam da jedem onu istu kranjsku od neki dan pa sam pokunjen napustio šator. Tugu je najbolje utopiti u vinu... Prva kućica koju sam posjetio bila je ona vinarije „Kos“ čija vina uopće ne poznajem, no to nije bio razlog da se pobliže ne upoznamo. Započeo sam Roseom kojem dajem ocjenu 3 od 5, prebacio se na kerner koji ima zanimljiv okus (dovoljan da mu osigura 3.5) i završio Chardonnayom koji svojim veselim i razigranim notama zaslužuje ocjenu 4.5. U kućici do otkrio sam bučino ulje OPG „Šimunec“, što je uz OPG „Ana Delić“ iz Županje, jedini razlog zbog kojeg su se našli u postu o ponudi vina na trgu. Inače, OPG „Ana Delić“ radi kulenovu seku koja je, po mom mišljenju, afrodizijak za mušku populaciju po cijeni od 140 kuna za kilogram. Otkriće sa obronaka Plešivice... Nasuprot vinarije „Kos“ sasvim sam slučajno, na poziv poznanika kojeg sam tamo susreo, otkrio mošt Rosea koji proizvodi vinogradarstvo „Gregorić“ iz Vlaškovca na Plešivici. To slatko vino, perverzno roze boje koja asocira na dildo koji je moj otac zaradio od svojih kolega s posla prilikom odlaska u mirovinu, košta povoljnih 25 kuna. Skeptičan zbog asocijacije i stereotipa da se radi o vinu za tetkice, nemalo sam se iznenadio njegovim trpkim okusom i žestinom kojom grije iznutra nakon par gutljaja pa sam mu morao dati čistu peticu. Ne, Rose nije vino koje piju isključivo žene, to je vino koje se poslužuje uz predjela kao zagrijavanje za glavno jelo. Vlasnica će vam rado ponuditi čvarke, domaću slaninu iz vlastite proizvodnje ili tlačenicu koja se skriva iza pulta, a sve kako bi vaš doživljaj bio potpun. Portugizac za kraj... Uživanje u mladom vinu vinopijama dođe k'o prvi seks ili uživanje Dioniza u djevicama prilikom neke od svojih razvratnih zabava. Možda odatle potječe sleng izraz zagrebačke mladeži "krštenje", aludirajući na trenutak kada djevojka gubi svoju nevinost nakon čega se počinje smatrati ženom, no linija kojom sam spojio žene i vino povlači martinjsku paralelu (krštenje vina) prevođenja mošta u mlado vino koje se dobiva prekidanjem vrenja u doba rane i velike rodnosti. Uz to, kao potvrdu moje teze valja napomenuti kako upravo proizvodnja Portugisca vinarima donosi specifičnu radost i zadovoljstvo „poroda“ prvog vina, a vinoljupcima gušt da ga kušaju kao mlado vino najranijih berbi. Da ne skrenem s teme, spomenut ću kako gotovo sve kućice na trgu ili bar one koje drže do tradicije i običaja u svojoj ponudi imaju Portugizac, a u moru istih izdvojio bih onaj Franje Gregorića, skromnog vinara čiji Portugizac godinama niže nagrade. Zanimljivo je spomenuti kako sam prije odluke da napišem nekaj o Martinju primijetio da većina kafića u ponudi nema to mlado vino, iako masovno zarađuju na proslavama blagdana Sv. Martina, ne razmišljajući o Portugiscu kao temelju organizirane fešte. No dobro, nije ni da restorani pripremaju tradicionalnu martinjsku gusku i mlince, ali možda bi trebali obratiti pozornost na te "sitne" detalje nekih od običaja kojima mame svoje goste. Fotografije snimio: Kristijan Tabet ©www.kristijantabet.com Oznake: hrana, restorani, restaurant, Food, photo, photograph, photographer, photography, food photography |
< | rujan, 2015 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 |